Pogrebni ritual

Stočarski način života na Velebitu, od prvih podskih naselja (bližih moru) do stanova u planini, uvjetovao je i poseban odnos prema smrti. On se, prema predaji, odražavao u štovanju pretka i vjerovanju da je njegova duša “živa”, i naposljetku štovanju “božanskog Sunca”, kao religijskih supstrata iz prapovijesti. Sve tri odrednice simbolički se objedinjuju u fenomenu mirila.

Kada je član roda umro u bilo kojem planinskom naselju pravila pogrebnog rituala bila su svugdje ista: nakon jednodnevne ili jednonoćne čuvarine pokojnika se umotalo u platno (plahtu), položilo na nosila koja su služila samo toj svrsi i čvrsto povezalo užem da ne sklizne pri nošenju niz strmine. Noge su bile naprijed, a glava iza, licem prema ,,izlazećem Suncu“. Ovakva orijentacija zapad-istok imala je, ne samo praktično već i simboličko značenje – pokojnikov posljednji oproštaj sa Suncem. Četiri nosača nosila su ga na ramenima i s još četvoricom izmjenjivala se u hodu jer se pokojnika nije smjelo položiti na tlo osim na za to određenom mjestu pored puta – na rodovskim mirilima. Potom bi izvršili mirenje (mjerenje) pokojnika s dvama kamenima. Jedan se postavio uz glavu, a drugi pod noge. Tim postupkom uzeta je njegova mira (mjera) i otud naziv MIRILO. Istovremeno se duša odjeljuje od tijela i vezuje za kamenu miru. Ritual je trajao oko petnaestak minuta nakon čega je pogrebna povorka produžila prema groblju na moru i pokopala ga „u komoraču“, gdje će postati prah, zbog čega će grob izgubiti svaki značaj. Groblje kao takvo nema važnosti i nije se obilazilo do sljedećeg ukopa. Naprotiv, mirilo će postati sveto mjesto i bit će pokojnikov znak oblikom i ornamentikom. Duša na njemu počiva namirena (zbrinuta, zadovoljena), kako ne bi lutala i uznemiravala članove roda. U izmirenoj (izmjerenoj) dužini tijela i namirenoj duši mirilo simbolički čuva trajnu uspomenu na pokojnika. Kao posvećena mjesta koja označavaju posljednje pokojnikovo spomen-počivalište, ona istodobno postaju vječno počivalo duše (grob duše).