Kratko putovanje kroz prošlost

Primorska padina Velebita na prvi pogled izgleda kao kamena pustinja, nepodesna za život ljudi. No, taj izgled vara, jer ovaj je kraj naseljen već najmanje desetak tisuća godina. Pradavni stanovnici ostavili su za sobom mnoštvo tragova koji svjedoče o njihovom prisustvu, povijesti i pretpovijesti. Naše putovanje kroz prošlost podijeljeno je u pet kratkih poglavlja. Prva tri odnose se na pretpovijest, od vremena lovaca-sakupljača s kraja ledenog doba, preko neolitičkih pastira do liburnskih močnika koji su dočekali osvit povijesti. Posljednja dva pokrivaju povijesna razdoblja rimske vladavine i nemirna stoljeća srednjeg vijeka.

Mezolitik

10000 - 6000 g.p.Kr.

Fotogalerija

Prvi tragovi ljudi na Velebitu

Kao i drugdje u Sredozemlju, pretpostavlja se da su za zadnjeg ledenog doba i ovaj prostor naseljavale malene grupe paleolitičkih lovaca-sakupljača. Razina mora tada je bila oko 120 metara niža nego što je danas.

Čitav sjeverni Jadran bio je kopno, prostrana travom obrasla ra vnica po kojoj su pasla stada divljih goveda i konja. Velebitski kanal bio je široka dolina kroz koju je tekla rijeka, a sam Velebit hladan i odbojan, njegovi najviši dijelovi prekriveni ledenjacima.

Paleolitički lovci sakupljači zadržavali su se u blizini svojih izvora hrane, a ti su se uglavnom nalazili u dolinama koje su danas pod morem. Zbog toga ne čudi da za sada nismo naišli na njihove tragove. Tek kada se razina mora stala podizati krajem ledenog doba, ljudi su morali potražiti nove načine opstanka u višim, brdovitim predjelima. I dalje su se bavili lovom i sakupljanjem, no umjesto goveda i konja, nestalih zajedno s jadranskom ravnicom, sada su lovili divokoze i različitu drugu divljač koja je nastanjivala velebitske vrleti. Iz toga vremena potječu i najraniji tragovi prisustva ljudi na Velebitu, neugledne mezolitičke kremene alatke iz najdubljih slojeva Vaganačke pećine pod Velikim Rujnom.

Saznaj više

Lokalitet Sv.Trojica jedno je od najvećih arheoloških nalazišta koje ukazuje na dug i intezivan kontinuitet naseljavanja velebitskog prostora. Proteže se gotovo od same morske obale pa do 330m visokog krševitog brijega zvanog Gradina, između današnjih naselja Milovci i Tribanj-Šibuljina. Unutar tog prostora nalaze se dva značajna objekta – pretpovijesna gradina na vrhu, te kasnoantička utvrda u podnožju brijega.

Pretpovijesna gradina se sastoji od čak 4 utvrđena platoa međusobno odvojena bedemima, po čemu se zaključuje da je ovo naselje bilo centar cijelog okolnog područja. Sa sjeverozapada je štiti nepristupačna, strma padina Tribanjske drage, dok je s ostalih strana okružena prstenasto položenim suhozidnim bedemima. Sudeći po prikupljenim nalazima, na gradini se intezivno živjelo za željeznog doba, u 1.tisućljeću prije Krista. Stanovnici gradine bili su autohtoni Liburni, tadašnji gospodari sjevernog Jadrana.

Stanovništvo se pretežno bavilo sezonskim stočarstvom te razmjenom svojih proizvoda. Kopneni put vodio je preko velebitskih prijevoja u današnju Liku, a pomorskim putevima trgovalo se s cijelim Jadranom. O trgovačkim vezama svjedoče pronađeni ulomci finog helenističkog posuđa koje je pripadalo grčko-helenističkim civilizacijama a potječe iz 3.stoljeća prije Krista.

Utvrda u podnožju brijega Gradina je nastala znatno kasnije(6.stoljeće), u vrijeme sukoba bizantske vlasti s novopridošlim ostrogotskim osvajačima. Tada je istočnorimski car Justinijan I duž obale istočnog Jadrana i na otocima dao graditi obrambene utvrde koje su osiguravale pomorski promet i pružale zaštitu okolnom stanovništvu.

Bedemi utvrde zatvarali su nepravilni pravokutnik veličine 170x130m. Prilično je dobro sačuvan sjeverni dio bedema u visini do 4m, dok je puna visina bedema iznosila i do 8m.
Unutar bedema se naziru tragovi brojnih malih objekata.

Crkvica Sv.Trojice je vjerojatno izgrađena kad i utvrda, jer su gotovo sve ranobizantske utvrde imale svoje bogomolje unutar ili van bedema. Na njen ranokršćanski postanak upućuju tehnika zidanja, unutrašnji izgled apside i trijumfalni luk gljivastog oblika. Danas je crkvica adaptirana te služi kao grobna kapela lokalnog pravoslavnog stanovništva. Uz nju se nalazi groblje s jednostavnim, tradicionalno oblikovanim nadgrobnim spomenicima koji blisko nalikuju mirilima.

Saznaj više

Neolitik

6000 - 2000 g.p.Kr.

Fotogalerija

Dolazak stočara

Prije otprilike osam tisuća godina, u Jadran s jugoistoka pristižu najraniji stočari i poljodjelci. Dolaze morem, u malim grupama, donoseći sa sobom pšenicu, udomaćene ovce i koze, kao i temeljna znanja o njihovu uzgoju. Lovno-sakupljačko gospodarstvo ubrzo gubi na značaju, a smjenjuje ga stočarstvo i zemljoradnja.

Na Velebitu započinje pastirski život koji će sve do nedavna ostati jedna od najvažnijih gospodarskih djelatnosti. Krševiti krajolik ne pruža puno prilike ratarima, ali je relativno pogodan za uzgoj sitne stoke.

Pašnjaci su razasuti po planini na različitim visinama, pa pružaju mogućnost sezonskog korištenja. Kad se u kasno proljeće sasuši trava u podgorju, stada se izdižu na još uvijek zelene dolce i zaravni skrivene među krševitim glavicama. Ljeto provode na vršnom dijelu gorja, gdje se nalaze najveći i najbogatiji pašnjaci, a najesen, kad zahladi i padnu prve kiše, ponovo se spuštaju sve niže prema obali.

Ovakva sezonska kretanja stada i pastira traju već tisućama godina, od početka neolitika. Vrijeme i erozija gotovo su posve izbrisali tragove tadašnjih skromnih nastambi i torova, no u kršu postoji mnoštvo špilja koje su također služile kao zaklon za ljude i stoku. U samom Nacionalnom parku i njegovoj neposrednoj okolici ima ih dvadesetak. Često su zagrađene suhozidima, a u neke od njih mogla su stati povelika stada ovaca i koza. Arheološke naslage koje su se u njima nakupile čuvaju rječite materijalne ostatke - brojne kosti domaćih životinja, te istrošene alatke i pribor pretpovijesnih pastira. Naročito su zanimljivi ulomci različito oblikovanog i ukrašenog zemljanog posuđa. Lončarski stilovi s vremenom su se mijenjali pa zahvaljujući tome možemo približno odrediti vrijeme korištenja pojedinih špilja.

Saznaj više

Brončano i željezno doba

2000 - 100 g.p.Kr.

Fotogalerija

Društveno raslojavanje i monumentalne građevine

Brončano doba donosi život u većim zajednicama, raslojavanje društva i podizanje prvih monumentalnih građevina. Mnogi strateški važni položaji na krševitim glavicama i istaknutim grebenima utvrđuju se i opasuju bedemima. Takve pretpovijesne utvrde na uzvisinama nazivaju se gradinama.

Gradine su očito imale obrambenu ulogu. Mogle su poslužiti kao zaklon stanovnicima okolnih zaselaka u slučaju opasnosti, a neke su možda bile i trajna naselja u kojima su stolovali lokalni moćnici. Njihovi suhozidni bedemi, sagrađeni od krupnog kamenja, danas su razrušeni i razvučeni. Nalikuju na prstenaste nasipe koji su još uvijek mjestimice visoki po nekoliko metara. Gradine nad Modrićem, Selinama, Starigradom i Milovcem štitile su najveći prostor plodnih polja u ovom dijelu priobalja. Ujedno su nadzirale važne stočarske i trgovačke puteve koji su kroz Paklenicu ili preko Rujna vodili u Velebit i preko njega u Liku.

Najživlji promet ipak se odvijao morem, naročito za željeznog doba kada je sjevernim Jadranom gospodario pomorski narod Liburna. Malena gradina na Velikom Vitreniku, istaknutom vrhu koji se uzdiže nad ulazom u Veliku Paklenicu, vjerojatno je podignuta upravo zbog nadziranja plovidbe. S gradine se otvara pogled na velik dio Velebitskog kanala pa se odatle moglo blagovremeno upozoriti na približavanje neprijateljskih lađa ili najaviti povratak vlastitih.

Oko mnogih gradina nalaze se grobovi brončanodobnih i željeznodobnih moćnika koji su gospodarili ovim krajem. Pokopani su pod velikim, okruglim kamenim gomilama, u grobnim škrinjama od kamenih ploča. Većina gomila davno je raskopana, a grobovi su opljačkani. Nekoliko takvih grobnih gomila nalazi se na sjevernom rubu Starigrada, u predjelu zvanom Matkovača.

Saznaj više

Antičko razdoblje

100 g.p.Kr. - 600 g.

Fotogalerija

Uspon i pad rimske vlasti

Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, istočnu obalu Jadrana postepeno osvajaju rimske legije. Osnivanjem rimske provincije Dalmacije na samom početku 1. stoljeća po Kristu uspostavlja se trajna rimska vlast.

Na području kojim su do tada gospodarili Liburni započinje razdoblje pismenosti, pa time i povijesti. Slijede stoljeća “rimskog mira” koji sa sobom donosi novčano gospodarstvo i nastanak prvih gradova.

U to je vrijeme osnovan i Starigrad, rimski Argyruntum. Smjestio se na malenom poluotoku, površine tek oko 3,5 hektara. Zamuljivanjem i zasipavanjem plitkog zaljeva taj je poluotok u novije vrijeme posve srastao s kopnom. Argyruntum se ubrzo razvio u prilično važno trgovište. U četvrtom desetljeću po Kristu, rimski car Tiberije dao ga je opasati bedemima i kulama. Uz cestu koja je iz grada vodila prema jugozapadu nalazilo se gradsko groblje. Iz otprilike 400 istraženih grobova prikupljeni su bogati i raznoliki arheološki nalazi: nakit od srebra, bronce i jantara, keramičko, stakleno i metalno posuđe, oružje i alati. Oni svjedoče o relativnom blagostanju stanovnika grada i živim trgovačkim vezama s čitavim Sredozemljem.

Sudeći po nalazima iz groblja, život u Argyruntumu zamro je početkom 4. stoljeća po Kristu. Razdoblje mira poremetile su provale “barbarskih” naroda koje su na kraju dovele do propasti nekad moćne rimske države. Posljednji pokušaj da se jadranska obala vrati u sastav Carstva pripao je istočnorimskom caru Justinijanu. Sredinom 6. stoljeća po Kristu on je dao sagraditi sustav utvrda za osiguravanje plovidbe i zaštitu obalnog stanovništva. Ruševine bedema i kula nad Modrićem istočno od Selina, te kod Svete Trojice nedaleko Tribnja, dio su tog obrambenog sustava koji je tek nakratko odgodio konačni slom antičkog svijeta na Jadranu.

Saznaj više

Argyruntum

Tijekom posljednja dva stoljeća prije Krista, rimske legije postepeno su osvajale istočnu obalu Jadrana. Vlast Rimljana ustalila se početkom 1.stoljeća po Kristu, s nastankom rimske provincije Dalmacije koja je obuhvaćala i okolicu Starigrada-Paklenice, prostor na kojemu su već odavna živjeli autohtoni Liburni.

Na mjestu današnjeg Starigrada-Paklenice osnovano je tada prvo naselje gradskog tipa – rimski Argyruntum. Smjestilo se na malom poluotoku, na prostoru ne većem od 3,5 hektara. Spomenuti poluotok danas je posve srastao s kopnom zbog prirodnih procesa zasipavanja i građevinskih zahvata u novije vrijeme(izgradnja Jadranske magistrale).

Argyruntum se ubrzo razvio u prilično značajno trgovačko središte. O njegovoj ranoj povijesti svjedoči nekoliko epigrafskih spomenika pronađenih u današnjoj ulici Sv.Jurja. Po jednom od njih može se zaključiti da je rimski car Tiberije gradu dao sagraditi bedeme i kule. Argyruntum je vjerojatno tada dobio status municipija, što znači da su njegovi stanovnici stekli rimsko građansko pravo.

Početkom 20.stoljeća arheološka iskopavanja M.Abramića i A.Colnaga otkrila su pod današnjim Starigradom ostatke bedema rimskog grada. Pretpostavlja se da je unutar bedema postojala pravilna mreža ulica(cardo i decumanus). Izvan bedema, duž glavne ceste koja je iz grada vodila prema jugoistoku, prostirala se antička nekropola – gradsko groblje.

Arheolozi su istražili oko 400 grobova antičke nekropole. Kao što je to bio običaj u cijelom Rimskom carstvu, stanovnici grada su spaljivali svoje mrtve, a njihov pepeo polagali u staklene, keramičke ili kamene žare. Uz njih su u grobove stavljali različite predmete koji svjedoče o blagostanju i profinjenom ukusu tadašnjeg gradskog stanovništva, kao i o trgovačkim vezama s mnogim udaljenim dijelovima Rimskog carstva. Među nalazima iz grobova ističe se nakit izrađen od srebra, bronce i jantara, uljane svjetiljke(lucerne), alati i oružje, te posuđe od keramike, metala i stakla.

Naročito je vrijedna zbirka staklenog posuđa koja sadrži 146 posuda različitih oblika. Pojedine su uvezene iz Egipta, Sirije, Cipra, Italije, Panonije i galsko-rajnskih oblasti, dok su druge izrađivane u lokalnim staklarskim radionicama.
Zbirka rimskog stakla iz Argyruntuma čuva se u Arheološkom muzeju grada Zadra.

Slabljenjem moći Rimskog carstva početkom 4.stoljeća, Argyruntum gubi trgovački značaj, a njegovo osiromašeno stanovništvo se povlači na sigurnije položaje na obližnjim obroncima Velebita, gdje će dočekati kraj antičke civilizacije.

Vrijedni pronalasci iz nekropole Argyruntuma potvrđuju da je današnji Starigrad-Paklenica svoje antičko razdoblje proživio u punom sjaju civilizacije Rimskog carstva.

Saznaj više

Srednji i Novi vijek

nakon 600. g.

Fotogalerija

Hrvati, Turci, Mlečani i¸Bunjevci

Rani srednji vijek obilježila su previranja poznata pod imenom “velika seoba naroda”. To je vrijeme dolaska Hrvata u Dalmaciju. U ovom kraju, najraniji sačuvani trag njihovog prisustva je ranosrednjovjekovna crkvica Sv. Jurja u Rovanjskoj, sagrađena u 9. ili 10. stoljeću po Kristu.

O nastavku života na području Stari grada svjedoči srednjovjekovna crkva Sv. Petra. U groblje oko crkve ukapalo se od 13. stoljeća, a najupečatljiviji nadgrobni spomenici, masivne kamene ploče ponekad ukrašene jednostavnim, plitkim reljefnim prikazima, sa samog su kraja srednjeg vijeka (14.-16. st.). Tada su vjerojatno podignute i dvije utvrde: Večka kula na rtu istočno od Starigrada i Paklarić na davno napuštenoj pretpovijesnoj gradini nad ulazom u Veliku Paklenicu.

Uslijedila su dva stoljeća ratovanja s Turcima tijekom kojih je velebitsko podgorje teško stradalo. Godine 1527. Turci su zaposjeli Liku i zaleđe Dalmacije, te zauzeli Obrovac na Zrmanji. Trideset godina kasnije zauzeli su i velik dio Ravnih Kotara. Izbivši na Novigradsko More, prekinuli su kopnenu vezu između sjevernih i južnih dijelova Hrvatske. Velebitska primorska padina pretvorila se u “ničiju zemlju”, poprište učestalih ratnih operacija i pljačkaških pohoda. Stanovništvo se zbog toga razbježalo i iselilo, a velebitsko podgorje posve je opustjelo.

Pustoš je potrajala oko 150 godina. Sa slabljenjem turske moći, mletačke vlasti počinju naseljavati opustjeli Starigrad već 1671. godine. Do kraja 17. stoljeća, skoro cijelo podgorje ponovo je naseljeno. Novi stanovnici su Bunjevci, Hrvati doseljeni iz susjednih krajeva koji su tada još uvijek bili pod turskom vlašću. Godine 1700. Turci su se konačno povukli, a podgorje južnog Velebita ušlo je u sklop mletačke Dalmacije.

Saznaj više

VEČKA KULA

Večka kula, smještena na samom rubu tzv.Večkog polja u Starigradu-Paklenici, pripada nizu mletačkih utvrda koje su tijekom 16.stoljeća podignute u Podvelebitskom kanalu radi obrane od Turaka. Pretpostavlja se da je pripadala srednjovjekovnom selu Veche(Veće) koje se spominje prvi put 1508.g.

Selo se nalazilo na području današnjeg mjesta Seline, te se pretpostavlja da je i romanička crkva Sv.Petra pripadala tom selu. Na žalost, osim spomena u povijesnim izvorima danas nema nikakvih ostataka njegovog postojanja.

Položaj kule uz rub tzv.Večkog polja imao je strateški značaj omogućujući pregled plovidbe Podvelebitskim kanalom. Dva najprometnija prometna smjera bila su komunikacija sa Zadarskim zaleđem na ruti Vinjerac – rt Pisak u Selinama te sa Likom kroz kanjon Velike Paklenice, čiju stratešku važnost potvrđuje i utvrda Paklarić nad ulazom u kanjon Velike Paklenice. U drugoj polovici 17.stoljeća u izvorima se spominje Večki porat kao glavna luka za izvoz drva posječenih u Paklenici. Uz luku, spominje se i Večka kula, te je to njezin posljednji spomen. Pretpostavlja se da je selo Veche već tada bilo nestalo pod udarima turskih provala, a kula porušena ili napuštena.

Sudeći po vidljivim ostacima, kulu je okruživalo pravokutno dvorište koje je danas dijelom pod morem. Sama kula bila je uzidana od uslojenih klesanaca, a na unutrašnjem su licu vidljive rupe-ležišta za podne grede, po kojima se može suditi da je imala 3 kata. Na najvišem katu se još uvijek mogu uočiti uski prozori – puškarnice jako zakošenih bočnih usjeka.

O Večkoj kuli ispričane su mnoge legende, a najčešće se može čuti Legenda o kralju Pasoglavu.

Saznaj više