Stočarstvo

Tomo Vinšćak

Ono što je Olimp Grcima, Kailas Tibetancima, Triglav Slovencima, to je Velebit Hrvatima. Velebit je najduža planina dinarskog sustava. Pruža se oko 150 km u smjeru sjeverozapad – jugoistok, zahvaćajući tri hrvatske pokrajine, Liku, Dalmaciju i Hrvatsko primorje. Najveći pašnjaci nalaze se na primorskoj strani iznad 1000 m n/m, a najbolja paša iznad 1400 m. Tu je trava najbolja ljeti dok u Primorju vlada suša. Takvi odnosi u godišnjem rasporedu pašnjačke vegetacije na Velebitu prisilili su stanovništvo Hrvatskog primorja i Velebitskog podgorja da ih slijede sa svojim stadima ovaca i koza. Tako je čovjek slijedeći stada kroz vrlo nepristupačan teren pronašao prohodne putove koji su korišteni još od mlađega kamenog doba.

O tome postoje pisani zapisi i dokumenti iz druge polovice 19. stoljeća, a za 20. stoljeće,uz pisanu građu, postoje i kazivači koji žive na tom području.Do početka 20. stoljeća postojale su četiri struje stočarskih kretanja preko Velebita.

Prvu struju predstavljao je izdig Primoraca na nadgorje sjevernog i srednjeg Velebita, gdje su u visini poda imali sezonska staništa kao etapna selišta. Dolaskom ljeta izdizali su stoku u planinu gdje su u zoni nadgorja imali ljetne pastirske stanove, a potom su se ponovno spuštali u podgorje ili izravno u svoja matična domaćinstva.

Druga struja odnosila se na ljetne izdige stočara iz Like na Velebit. Planinsko stočarstvo nije im bilo glavno zanimanje već poljodjelstvo. Svoja stada izdizali su na planinu kako bi zaštitili usjeve u sezoni dozrijevanja.

Treću struju činili su odlasci ličkih stada na zimovanje u sjevernu Dalmaciju. Tijekom 19. stoljeća lički stočari imali su dva godišnja kretanja. U proljeće i jesen boravili su u Lici, ljeti na Velebitu, a zimu su provodili u toplom priobalju. Odlazak stočara iz ličkih sela na velebitske pašnjake te na zimovanje u priobalje prestao je početkom 20. stoljeća.

Četvrtu struju činila su transhumantna kretanja stočara iz Bukovice i Ravnih kotara na pašnjake južnog Velebita. Od spomenutih stočarskih struja do početka 21. stoljeća uspjeli su se održati prežici prve i četvrte struje. Budući da ljetni izdig Primoraca i Podgoraca te transhumantna kretanja stočara iz Bukovice na velebitske pašnjake ljeti i na dalmatinske zimi pripadaju različitim kulturnim tradicijama, u izložbenom postavu bit će prikazane sličnosti i razlike u načinu života te postupanja sa stokom.

Izdig  Primoraca i Podgoraca na ljetne stanove, obrada zemlje i glavna uloga žene u stočarstvu pokazuju bitne razlike prema bukovičkim transhumantnim stočarima kod kojih je strugovođa uvijek muškarac i nema obradive zemlje. Etapni izdig Primoraca povezuje se sa sličnim modelom u Alpama kao i u Pirenejima. Glavnu ulogu žene na planinskom stanu dovodi se u vezu s plemenom Liburna koje je obitavalo na tom području i uz koje se veže matrijarhat. Transhumantna kretanja stočara iz Bukovice pripadaju staroj stočarskoj tradiciji poznatoj na Pirenejima, Apeninima, Karpatima, Kavkazu, Prednjoj Aziji, Škotskoj i Balkanu gdje su se još i danas dobro održala. Na cijelom području Velebitskog podgorja do početka Domovinskog rata 1991. na ljetne stanove izlazilo je dvadesetak obitelji sa svojim stadima i to iz sela: Lukovo Šugarje, Kruščica, Poljci, Šibuljina, Milovci, Marasovići, Seline, Jesenice, Zaton i Nekići. U Bukovici su tada bile četiri obitelji koje su se bavile transhumantnim načinom stočarenja: Jurjevići, Brevulji i Vukići iz Kruševa te Ležaje iz sela Ležaje kraj Zelengrada.

Fotogalerija