Boravak na Velebitu
Obitelji Brevulj i Jurjevići iz Kruševa sedamdesetih godina 20. stoljeća posjedovali su stada s više od 1000 grla ovaca. Stan Brevulja, smješten na rubu pašnjaka i bukove šume, sastojao se od dvije kolibice i tora za ovce. Veća koliba je bila skromne konstrukcije od greda pokrivenih sindrom ili šimlom. Manja koliba, zvana bajtica ili kućara, služila je za spavanje planinki (kuharica). Konstrukcija ležajeva za spavanje prekrivena biljcima sastojala se od drvenog okvira postavljenog na tlu u koje se stavljalo sijeno. Takvi ležajevi zovu se pražčići. Pokraj kolibe nalazio se tor za ovce, ograđen kolcima opletenima granjem i trnjem što štiti stado od vukova. Na kolac, koji bi stršio iz ograde tora, pastiri bi natakli goveđu lubanju kao zaštitu od zlih sila i drugih opasnosti.
Na čelu kumpanijske organizacije nalazio se starješina, iza njega isticali su se glavni čobani sa svojih desetak pomoćnika koji su ih morali slušati. Radni dan pastira na katunu počinje u ranu zoru. Prvi je posao da se na strugi1 pomuzu ovce u posebnu posudu zvanu dižva, a danas su to uglavnom posude od plastike i lima tvorničke izrade. Zanimljiv je bio običaj dovođenja ovaca na solila da se naližu soli. Sol bi se stavljala na kamene ploče, na pet ovaca bilo je dovoljno ponijeti kilogram soli. Za zaštitu od vukova velebitski pastiri su obično sa sobom nosili lovačke ili vojničke puške, a ako se dogodi da ovcu ugrize zmija, pastir bi posebnom iglom čevaldušom probušio mjesto ugriza i iscijedio otrov. Pastir sa sobom nosi i pastirski štap, čiji je kraj zavinut u obliku kuke kojim hvata ovce za nogu. Ako ovca slomi nogu, pastir će je namjestiti i imobilizirati pomoću dvije daščice zvane dlage, blage ili vlage, koje se skidaju nakon četrnaest dana. Na Velebitu postoje dvije vrste pasa čuvara: prvi se zovu planinari, i njihov je zadatak da stado čuvaju na okupu, a drugu vrstu čine vučari koji ga čuvaju od vukova. Vučar se hrani posebnom hranom a i koža mu se soli kako bi učvrsnula. Kad su pastiri boravili daleko od svojih koliba, za zaštitu od kiše koristili su se posebnim zaklonom napravljenim od kore jelova drveta u visini/dužini čovjeka; zaklon je bio u obliku cijevi koju bi polegli na zemlju i privezali konopcem za što čvrsto te se u nju sklonili.
Mlijeko su pastiri kuhali tako što bi na vatri ugrijali posebnu vrstu kamena te ga ugrijana stavili u drveni sud s mlijekom, a kruh su pekli na otvorenom ognjištu pomoću metalne pekve. Pekva je danas u upotrebi kod svih velebitskih pastira jer je ona nezamjenjiv predmet za pečenje kruha. Uz brašno kao osnovnu namirnicu potrebno je imati sol za ljude i stoku, grah, krumpir, kavu, šećer i rakiju. Uz to svakodnevno dolaze mlijeko, sir i drugi mliječni proizvodi. Mesom se pastiri omrse samo onda kad se ozlijedi koja ovca ili janje. Osoljena janjeća mješina služila je za nošenje vode ili za čuvanje sira - poznatog mišnog sira. Preostala surutka od izrade sira služi i za dobivanje urde ili vurde i to dodavanjem jamuže, tj. svježeg mlijeka. U planini se kiselo mlijeko tuče u stapu radi dobivanja masla. Od skuhanog se pak mlijeka skuplja skorup, stvrdnuta tanka masna kora, na kojem se hrana kuha i peče. Jedan od omiljenih mliječnih proizvoda je i basa koja se dobiva tako da se uzvari varenika te ohladi i ukiseli. Kao napitak nekada se pravila bikla tako da se pomiješa hladna varenika s dobrim vinom. Danas se na Velebitu mlijeko sve manje prerađuje a sve više daje janjcima kako bi bili što deblji.
Stado se u sumrak vraća u tor koji se sastoji od dva dijela. Ulaz u prednji dio je brojčanica na kojoj se broji stado po povratku s dnevne paše. Prolaz u drugi dio u kojem stado boravi je struga na kojoj se ovce muzu. Pastiri svaku ovcu u svom stadu poznaju po imenu, a ona odražavaju njihove karakteristike, primjerice: ovca bijele glave je bika, crne glave - gara, crnog runa - laja, bijele glave s crnim krugovima oko očiju - vranoka, ona koja se dvaput ojanjila - blizna itd. Zajednička crta svih velebitskih stočara je velika ljubav prema njihovim ovcama. Odijelo današnjih pastira, i muških i ženskih, u potpunosti je tvorničke izrade. Na pašnjaku Marasovac nekada je bilo toliko pastira i pastirica da se plesalo u dva kola. A od igara, najradije su se igrali krivanja ili švinkanja. Za tu igru služili su prikladni štapovi zvani krive, te od komada drveta izrađena lopta veličine jajeta, tzv. prasica. Na zaravnjenom terenu u središtu igrališta iskopala bi se jedna veća i oko nje nekoliko manjih rupa, odnosno, za jednu manje od broja igrača. Igrači bi se poredali oko veće rupe sa zataknutim štapovima u manjima. Smisao igre je u tome da igrač bez male rupe svojom krivom ugura tzv. prasicu u veliku rupu, dok ga ostali u tome sprječavaju. Poznata je bila i igra gredanja u kojoj bi se poredala tri poveća, nejednaka kamena koja su igrači morali gađati sitnijim kamenjem. Igrač s najmanje pogodaka za kaznu je morao pobjednika nositi na leđima oko postavljenoga kamenja. Uz navedene igre, pastiri su se igrali i bućanja s pločastim vapnencima koje su odbacivali u dalj poput diska. Zatim su se igrali klisanja, gdje se kratki drveni štapić odbacivao u dalj jačim prutom. Na suprotnoj strani igrališta stajali su igrači koji su odbačene klisove nastojali uhvatiti.
Jedini dan kada se pastiri na Velebitu okupljaju je Velika Gospa (15. kolovoza). Tada se pred crkvom u Velikom Rujnu okupe stanovnici podvelebitskih sela i pastiri s južnog Velebita. Pokraj crkve nalazi se starokršćanski stočarski žrtvenik. Ako bi stočarima s Javornika i Oglavinovca ponestalo hrane, oni bi na sedlu Buljmi iznad Velike Paklenice zapalili u sumrak tri velike vatre, što je bio dogovoreni znak ukućanima u Kruševu da žurno donesu hranu u planinu.
Prije povratka s velebitskih pašnjaka, uoči blagdana Male Gospe, 8. rujna, trebalo je stado obojiti zemljom crljenicom te ispeći dovoljno kruha i spremiti stvari za dugo očekivani put kući.