Običaji i tradicija

Kulturno-povijesna tradicija južnog Velebita nije se bitno mijenjala od ilirskih vremena pa do 20. stoljeća. Velebitski čovjek oduvijek je bio migracijski stočar koji seprema godišnjim dobima kretao sa svojim blagom (stadom) od mora do najviših predjela Velebita. Blago mu je zaista bilo najveće blago jer mu je omogućavalo opstanak.

Iz toga proizlazi animizam, vjerovanje u ,,produševljenje“ svega živoga i mrtvoga, pa tako i blaga. ,,I blago ima dušu“ (izrekla mještanka Pera Jović 1882.-1977.). Od srednjeg vijeka magijsko-mitsku misao velebitskog čovjeka nadopunjuje religijska, stvarajući svojevrsni sinkretizam. S mora je ,,isijavalo“ kršćanstvo, a po velebitskim naseljima i stočarskim stanovima odražavao se duh starih vjerovanja i običaja, što je sve do prve polovine 20. stoljeća dovodilo do prožimanja tih dvaju svjetova.

I dok su po hrvatskim obalnim kulturnim središtima u tom razdoblju nastajali velebni spomenici europskih graditeljskih stilova, u njihovu su zaleđu, Dalmatinskoj zagori, Bukovici, Ravnim kotarima i Velebitu, nastajala djela ruralne umjetnosti, mirila - ,,počivala duša“.

Mirila, relativno malena kamena plastika, specifična su pojava duhovne i materijalne kulture. Ti jedinstveni spomenici neobičnog pogrebnog običaja oduminuli (oslobodili) su Velebićaninu strah od prolaznosti i od smrti. Po oblicima kamenih ploča (uzglavnice i podnožnice), po ikonografi ji reljefnog prikaza i po smještaju uz putove bliski su poznatijim megalitima, stećcima, srednjovjekovnim nadgrobnim spomenicima koje nalazimo duž dinaridskog planinskoga lanca. Druge analogije nisu poznate.

Fotogalerija