Između mora i planine

Život pastirskih zajednica na primorskim padinama Velebita stoljećima se odvijao u ritmu sezonskog kretanja između mora i planinskih pašnjaka. Pastiri su pratili svoje blago — stado koje im je osiguravalo opstanak. Na visokim obroncima planine podizali su pastirske stanove, stvarali putove i privremena naselja. U krajoliku Velebita, surovom a istodobno životodavnom, suživot s planinom oblikovao je način života i pogled na svijet njegovih stanovnika. 

Duša na kamenu

U zabilježenim kazivanjima pojavljuje se misao da i životinje imaju dušu. Takvi se iskazi povezuju s animizmom — vjerovanjem u produševljenje svega živoga i mrtvoga. U tim starim slojevima vjerovanja, ljudi, životinje i priroda doživljavani su kao dio istog životnog kruga (animizam). 

Ovakav pogled na svijet utjecao je i na odnos velebitskog čovjeka prema smrti. Vjerovalo se da se duša pokojnika na mirilu odvaja od tijela i ostaje vezana uz prostor u kojem je živio. 

U planinskom krajoliku Velebita, gdje je tlo često ogoljeno do kamena, kamen postaje prirodno mjesto sjećanja i trajanja. Mirilo, podignuto od kamena uz planinski put, tako postaje mjesto na kojem duša nalazi svoje počivalište i ostaje trajno vezana uz prostor života.

Planina kao prostor kulturne postojanosti

Dolaskom kršćanstva starija vjerovanja nisu nestala, već su se postupno ispreplitala s novim religijskim pogledom na svijet. U planinskom krajoliku stariji su se slojevi vjerovanja dulje zadržavali. Crkve i groblja nalazili su se podno planine, dok su planinski putovi, stanovi i mirila ostali prostor svakodnevice i običajne prakse koja se na južnom Velebitu održala sve do sredine 20. stoljeća.