Mirila
What are mirila
Beliefs in the Velebit Region
Rite of Reconciliation
Construction and Form of Mirila
Symbols and Inscriptions on Mirila
History
Map of Mirila
A Small Glossary of Mirila
Visit
Plan your visit
Etno house Marasović
Mirila in Paklenica National Park
Starigrad Educational Trail
Ljubotić Educational Trail
Interactive map
Experiences
Research
History of Research
Researchers
Meet the narrators
Scientific papers
Video
Literature
About museum
About Mirila
Protection of Cultural Property of the Republic of Croatia
Mirila in European Heritage
Contemporary interpretations
From the Media
Contact
People of the Mountains
A Day in the Life of a Shepherd
The Pastoral Cycle of Life
A mountain shaped by shepherds
On the border of the known and the unknown
Velebit in the European pastoral world
Povijest mirila još uvijek nije u potpunosti razjašnjena. Iako njihova simbolika i vjerovanja upućuju na starije korijene, danas sačuvana mirila i njihovi natpisi potvrđuju da su se gradila osobito na primorskoj strani Velebita, uz putove koji su povezivali planinske stanove s naseljima na moru, od 17. stoljeća pa sve do sredine 20. stoljeća.
Prema natpisima uklesanima na kamenim pločama, većina mirila može se datirati od početka 19. do sredine 20. stoljeća. Međutim, njihova kulturna povijest vjerojatno je starija, jer mnoga mirila nemaju natpise nego samo simboličke prikaze. Zbog stočarskih kretanja i migracija stanovništva tijekom povijesti, nije isključeno da je običaj postojao i ranije — prije nego što su se počeli pojavljivati pisani zapisi na kamenu.
Na čitavom prostoru Velebita susrećemo nazive: mirila, mirilišta, namirilišta, počivala, počivališta. Do danas najočuvanija mirila nalazimo na prostoru južnog Velebita — osobito na području Tribnja, Starigrada-Paklenice, Selina i Modriča — gdje su ostala u uporabi i do 70-ih godina 20. stoljeća. Zahvaljujući kontinuitetu stočarskog života, ovaj se običaj ondje održao dulje nego u nekim drugim krajevima, gdje su materijalni tragovi nestali, a sjećanje je ostalo sačuvano tek u toponimima — nazivima mjesta Mirila, Mirilišta ili Namirline.
Sredinom 20. stoljeća dolazi do nagle promjene načina života. Stanovnici postupno napuštaju planinske stanove i stočarstvo te se trajno naseljavaju u priobalnim mjestima. Razvojem turizma i novim gospodarskim prilikama prekida se svakodnevni odnos s planinom — prostorom u kojem su mirila imala svoju ulogu.
Istodobno se mijenja i odnos prema pokopu. Grob na groblju u naselju postaje središnje mjesto sjećanja, a običaj mirenja postupno prestaje. Od 1960-ih godina grade se nove, pojedinačne grobnice, čime se napušta ranija praksa rodovskih grobova i mirila. Nova mirila više se ne podižu. Postojeća ostaju uz planinske putove — kao kameni tragovi jednog načina života koji je nestao.
