Prvi zapisi o mirilima potječu s početka 20. stoljeća, kada su na njih upozorili velebitski planinari (J. Poljak, Planinski vodič po Velebitu, 1929.), a ubrzo zatim i etnograf Ivan Krajač (»Mirila«, Zbornik za narodni život i običaje, JAZU, 1934.).

Sredinom 20. stoljeća temu su znanstveno obradili prof. Milovan Gavazzi (Totenraststeine, 1961.; Uz megalitik jugoistočne Europe, 1978.), dr. Branko Fučić (Bullettin JAZU, 1958.) i prof. Ante Glavičić, kustos Gradskog muzeja u Senju (Senjski zbornik, 1981.–82. i 1989.).

Sustavno terensko istraživanje mirila južnog Velebita započela je sedamdesetih godina 20. stoljeća prof. Mirjana Trošelj, bilježeći lokalitete, predajne priče i ikonografske motive na području od Barić Drage do Modriča. Tijekom osamdesetih godina surađivala je s Antom Glavičićem, dr. Aleksandrom Faber i snimateljem prof. Stankom Gilićem.

Devedesetih i dvijetisućitih istraživanje se širi na etnologiju, arheologiju i fizičku antropologiju: dr. sc. Tomo Vinšćak proučava mirila u kontekstu sakralne interpretacije krajobraza, Mario Šlaus analizira ostatke pokojnika (Measuring Bodies or Souls and the Mirila Conundrum), a slovenski arheolog Andrej Pleterski uspoređuje mirila s mitskim krajolicima šireg srednjoeuropskog prostora. Godine 2010. Pleterski uređuje zbornik „Mirila: kulturni fenomen”, u suradnji s Katjom Hrobat, Radomirom Jurićem, Mariom Katićem, Mariom Šlausom, Benjaminom Štularom, Mirjanom Trošelj i Tomom Vinšćakom.

Paralelno se temi umjetničkim istraživanjem posvećuje akademski slikar Josip Zanki, čiji rad rezultira knjigom, izložbom u Muzeju Mimara i animiranim filmom u produkciji Zagreb filma.

Godine 2007. pogrebni običaji vezani uz mirila upisani su na popis nematerijalne kulturne baštine Republike Hrvatske. Uslijedili su znanstveni skup „Vilinska vrata” i izložba „Mirila u suvremenoj interpretaciji znanstvenika i umjetnika” u Etno-kući Marasović, ostvarena u suradnji s Galerijom Klovićevi dvori i Javnom ustanovom Nacionalni park Paklenica. Širem predstavljanju mirila pridonose i Lara Černicki te Stašo Forenbaher: 2005. u časopisu Meridijani objavljen je putopisno-istraživački članak „Velebitska mirila”, a 2009. istoimeni prilog objavljen je u knjizi Arheologija i turizam u Hrvatskoj Arheološkog muzeja u Zagrebu.

Ovaj virtualni muzej nastavak je tog istraživačkog niza — digitalni prostor u kojem se znanstvene spoznaje, terenski rad i umjetnička interpretacija mirila predstavljaju zajedno, na jednome mjestu.

Izvori: rad A. Faber, »Mirilo, grob duše velebitskog stanovnika« (arnes.si); biografije M. Trošelj i J. Zanki, mirila.org/hr/istrazivanja/istrazivaci/; mirila.org/hr/istrazivanja/znanstveni-radovi/ i /literatura/; Zadarski list, 3. 9. 2024.