Svakog proljeća isti prizor: obitelji s ovcama, kozama, magarcima i mulama kreću prema planini. Nema struje, nema signala — samo stijene, guste trave, otvorena ognjišta i priče. Njihov svijet mjerio se visinom i godišnjim dobima: "gore" i "dole", "ljeto" i "zima".

Velebitski pastiri živjeli su između mora i planine. U južnovelebitskim/podgorskim selima uz obalu bila su im stalna naselja, kuće i obitelji. U proljeće su sa stadima odlazili u više planinske predjele gdje je ljeti trava bila najbogatija, dok su niži predjeli bili izloženi suši. Na Velebitu su ostajali tri do pet mjeseci, a s dolaskom jeseni vraćali su se prema moru.

Uz puno rada i poznavanje planine

Taj život nije bio romantičan. Gospodarstvo ovog kraja temeljilo se na sitnoj stoci, malo ratarstva i puno rada. Uz stočarstvo, obitelji su obrađivale vrtove i polja kod svojih zimskih stanova uz more, bavile se pčelarstvom te sakupljale i prodavale drvo. Trampa je bila sastavni dio preživljavanja — robu se nosilo i prema moru i prema Lici, ovisno o tome što je nedostajalo. Sol su si pribavljali na jedinstven način — morsku vodu kuhali su na ognjištu dok ne bi ostala samo sol, pa je nosili na trampu.

Svaka je obitelj, koja je u to vrijeme nerijetko brojila i više od 10 članova, imala uglavnom po jednu kravu, a nastojali su uzgojiti i jednu svinju. Preživljavanje je zahtijevalo domišljatost, trud i poznavanje svakog resursa koji je krški krajolik mogao ponuditi.

Put kao prostor življenja

Kretanje između mora i planine odvijalo se ustaljenim putovima koji su stoljećima nastajali koračanjem ljudi i stoke, prateći prirodne prolaze kroz krški teren. Vodili su od obale, preko strmih kamenitih padina, sve do ljetnih stanova u velebitskom nadgorju na visinama između 800 i 900 metara.

Bile su to uske staze u kamenu, mjestimice proširene ili ojačane suhozidima. Uz put su se nalazila mjesta za odmor, pojilišta i zakloni. Na njima su se susretali pastiri, stada, magarci, mule i psi — sve ono što je činilo tu zajednicu u pokretu.

Istim putovima odvijala se i razmjena. S planine su silazili s onim što je Velebit davao — suhim drvom koje su sakupljali na višim predjelima, vunom i stokom. Drvo i vunu nosili su na rivu u Starigradu gdje su ih prodavali ili mijenjali. Prema Lici, pješice preko velebitskih prijevoja, nosili su luk, smokve, grožđe i vino — plodove primorskog podneblja koje Lika nije imala. Ondje su ih mijenjali za žito i grah. 

Svakodnevno se hodalo satima — u krajoliku u kojem se vrijeme mjerilo korakom, a dan svjetlom i sjenom.

Sezonski ritam života

Proljeće je donosilo pripreme: sakupljalo se stado, popravljali stanovi i torovi, pripremala hrana i oprema za mjesece života na planini.

Ljeto je pripadalo pašnjacima. Dani su bili ispunjeni ispašom i mužnjom — u ritmu sunca, vremena i kretanja stada, daleko od naselja i svakodnevnih kontakata.

S jeseni se život vraćao prema moru, bliže kućama i zajednici. Isti putovi, ista godišnja doba, isto kretanje — ponavljalo se stoljećima, sve do 1960-ih godina.