Počivala duše
Mirila
Što su mirila
Vjerovanja pod Velebitom
Obred mirenja
Gradnja i oblik mirila
Simboli i natpisi na mirilima
Povijest mirila
Karta mirila
Mali rječnik mirila
Posjet
Planirajte posjet
Etno kuća Marasović
Mirila u NP Paklenica
Poučna staza Starigrad
Poučna staza Ljubotić
Interaktivna karta
Često postavljena pitanja
Doživljaji
Istraživanja
Povijest istraživanja
Istraživači
Upoznajte kazivače
Znanstveni radovi
Video
Literatura
O muzeju
O nama
Zaštita kulturnog dobra RH
Mirila u europskoj baštini
Suvremene interpretacije
Iz medija
Kontakt
Ljudi planine
Dan u životu pastira
Pastirski krug života
Planina kakvu su oblikovali pastiri
Na granici poznatog i nepoznatog
Velebit u eu. pastirskom svijetu
Vremenska lenta
Kviz
Velebit je pastirima značio prisutnost i smisao, a ne samo prostor svakodnevnog života. Imao je svoja ćudljiva raspoloženja, svoja skrivena mjesta, svoja tajnovita bića. Tako grom koji udari u kuk — strmu, izloženu stijenu — nije bio slučajan. Izvor koji presuši nije presušio sam od sebe. Stoka koja počne crkavati — netko ili nešto stoji iza toga.
Pastir koji je poznavao sile planine — i koji je znao kako im pristupiti — imao je veće šanse preživjeti nego onaj koji ih je ignorira.
Na ognjištima i uz stanove prepričavale su se priče o vilama, vukodlacima i duhovima koji noću kruže oko koliba. Vjerovanja su bila najživlja upravo među pastirima, koji su veći dio godine provodili na granicama poznatog svijeta — gdje počinje divlje, a završava pitomo. Priče nisu bile zabava. Bile su upute za život — upozoravale su, učile, povezivale prošlost s budućnošću.
Istraživačica Mirjana Trošelj bilježila ih je na terenu od 1977. godine, od kazivača koji su taj magijsko-mitski svijet još nosili u sebi kao živu stvarnost. Njezin rad obuhvaća trideset predaja, dvije mitske pjesme i razmatranje obrednih ophoda — sve zapisano u izvornom idiomu kazivača.
→ Pročitajte mitske predaje južnovelebitskog Podgorja Dostupno samo na hrvatskom jeziku
Neprestana sezonska selidba između podgorskih sela i planine bila je temelj cijelog svjetonazora velebitskih pastira. Ljudi su živjeli u ritmu prirode, u skladu s visinama i godišnjim dobima.
Mirila su nastala iz tog pogleda na svijet.
Čovjeku koji vjeruje da duša ne nestaje odmah s tijelom, da postoje mjesta na kojima se živo i mrtvo sreću — ima smisla da se pokojnik na putu do groba izmjeri i položi na zemlju. Da se taj trag obilježi kamenom. Mirilo je točka na kojoj duša još jednom stane na zemlju prije nego napusti poznati prostor zauvijek.
Kretanje, kamen, ritam godišnjih doba, priče uz ognjište — sve je to stvaralo ljude koji su u prostoru otkrivali znakove. Iz tog otkrivanja nastala su mirila.