Rođenje u rodu

U pastirskom svijetu Velebita osnovnu društvenu jedinicu činio je rod — proširena obitelj koja je zajedno držala stado, dijelila pašnjake i pomagala si u radu i nevolji. U rod si se rodio i uz rod si živio — on je određivao tko si, gdje pripadaš i što se od tebe očekuje.

Odrastanje uz stado

Djeca Podgoraca svako ljeto boravila su na planini — među pašnjacima, kamenjarom i stijenama. Rano su se uključivala u svakodnevne poslove: pratila starije na ispašu, čuvala manji broj ovaca, donosila vodu ili pomagala oko mužnje.

S odrastanjem su se zadaci mijenjali i postajali zahtjevniji. Mladi su postupno preuzimali sve više poslova — oko stada, oko stana, oko svega što je planinski život zahtijevao.

Između posla i igre

Uz rad je tekla i igra. Vinšćak bilježi pastirske igre karakteristične za velebitski prostor.

Krivanje ili švinkanje igralo se drvenom lopticom i štapovima oko iskopanih jama u zemlji. Gredanje je bila igra gađanja — kameni su se slagali u niz, a pobjednik je bio onaj s najviše pogodaka. Bućanje i klisanje bile su igre bacanja — pločastim kamenjem ili drvenim štapićem što dalje od crte.

Igra i rad bili su isprepleteni — kroz oboje se učilo biti snalažljiv, razvijao odnos prema prirodi i osjećaj odgovornosti.

Starost i sjećanje

Stariji su bili živa memorija zajednice. Znali su gdje su skriveni izvori, kojim putem treba ići kad oblaci dođu s mora, koje bilje liječi ozlijeđenu ovcu. To znanje nije bilo zapisano nigdje — živjelo je u ljudima.

Prenosilo se uz rad: djeca su pratila starije, slušala, gledala i pamtila. Kad bi starac rekao "ovuda ne", nije trebalo objašnjenje. Iskustvo je govorilo umjesto njega.

Smrt i mirilo

Život pastira počinjao je i završavao uz isti kamen, isti put, isti rod. U tom svjetonazoru smrt nije bila kraj — bila je prijelaz. Taj prijelaz obilježavali su kamenom uz put: mirilo.